Ciganin, ali najljepši

3. M / Odmor od kočenja

Ne znam koliko si vidjela. Sabolščak je jedna cesta s četiri odvojka na sjever, ali ih od Mure dijeli koji kilometar močvarnih fleka. Iz zraka vjerojatno izgleda kao mršava kuja koja je popila murske vode, crkla i ispružila noge prema rijeci. Crkva u sredini, nekoliko pilova, pošta, dvije krčme. Tri, ako računamo trgovinicu mješovitom robom koju zovu štacun. Ono na ulazu u selo, plastični stol ukrašen pivskim flašama i povremenim šutljivim starcem. Na jug se ide prema brdima, preko par kilometara obrađenih polja. Lijepe šarene zakrpe za rupe u zemlji. Bila bi to savršena ravnica, da nema pet-šest šumom obraslih brežuljaka, vidjela si ih, pravilno su raspoređeni. To su brdašca od jalovine iz iskopa, halde. A prije su bili ulazi u jame, djed mi je pričao. Tamo se nikada više ne smije ništa saditi, jako propada. Pa ti sad zaboravi.

Ljudi su se poslije rudnika vratili poljima i vinu, malo stoke, pilana. A od pola stoljeća ugljena ostao je Sabolščak koji je naučio živjeti rudarski. Šutljivo, pognuto i s beskonačnim inatom. Od ugljena su i općinske zgrade koje prevelike čekaju da selo naraste i opravda ih, i da... Bukov Dol.

Ne znam jesi li znala, to je bio odvojak Sabolščaka gdje su živjeli rudari iz Slovenije i nešto Mađara. Među našima isprva nije bilo previše onih koji su bili voljni ići pod zemlju. Bog i bogme, ja pod zemlo nejdem prije nek hmerjem. Bukov Dol bio je dakle selo stranaca, od početka. Ali tadašnji stranci prestali su to biti, shvaćaš. Ili su se vratili kući, ili su nestali među nama u Sabolščaku. E, vidiš, tu smo. Sredinom sedamdesetih doselili su se prvi Cigani. Romi. Cigani. Kad kažem Rom, vidim napisanu riječ. Kad kažem Ciganin, vidim čovjeka. Mislim, tada još ni Cigani nisu znali da su zapravo Romi, ali svaki put me nešto prekine kada kažem ovu prvu riječ. Sada svi ponavljaju kako je to strašno uvredljivo, kao da će nestati sav bijes kad se svi lijepo složimo da ih se treba zvati Romima. A ti znaš da bi barem meni trebalo biti svejedno, ja ionako ne mislim loše o njima.

Priča se da je to bila mala obitelj. Otac, majka i dvoje djece. Protjerani iz nekakve prokletinje, ogriješili se o neki njihov tajnoviti zakon, daj ga znaj. Za neko vrijeme još dvije obitelji. Trideset godina poslije, u Dolu nema nikoga osim Cigana. I narastao je, nisu više samo starinske jednokatnice uz cestu. Otišlo je selo u dubinu, ali nije otišlo bliže Sabolščaku, to nije znalo. Dva sela još uvijek dijeli par kilometara ceste, jedan zavoj i šumarak i, da ne zaboravim, cijela halda neoproštenih stvari.

Vidiš, problem je u tome što su oni zauvijek trebali biti ti koji su se naselili u prazninu koju su za sobom ostavili rudari. Samo što im to nitko nije rekao, pa oni i ne pristaju na to. Možeš misliti kako je Međimurcima, koji se samo nečejo nikomo zameriti, gledati ljude koji si onako drsko i bezbrižno zatvaraju vrata po vrata zauvijek. I neprestano dokazuju da se život nastavlja kada prijeđeš svaku zamišljenu granicu. Oni kažu što žele, uzmu što mogu, ne boje se ni pada ni glasnog zvuka, a mi postajemo sve gorči i bolesniji. I bojimo ih se. Ne samo da netko ne ubode nožem nekog od naših, da nam ne nanesu nepravdu bez kajanja... Mislim, da, i to. Ali ponajprije zato što su unatoč svemu slični nama. Ako predugo gledaš u njihovu smjeru, možda spaziš nešto poznato, nešto svoje. Zamisli taj užas. Nismo isti, pazi, nemoj me krivo shvatiti. Ali najveća razlika nije nešto što se vidi, nego je u stvarima koje skrivamo.

Sabolščanci zarana nauče pomicati slijepe pjege, kad se radi o Ciganima. Djeca iz Dola inače u školu ne idu u Sabolščak, nego u Vugrinovec, tako je oduvijek iako im je to nešto dalje. A mali Sabolščanci u školskim sastavcima ne spominju Dol, zamisli to. Tijekom desetljeća generacije su u sastavcima i zadaćnicama opisale valjda cijelu kuglu zemaljsku, daleke zemlje, pola svemira, Mura je opisana valjda u najmanji val, ali nitko nije zapisao da se do nje iz Sabolščaka najbrže dolazi preko Dola. Ljudi koji nisu odavde ne razumiju da to nije zato što djeca mrze Cigane. Ona ne znaju kako pisati o njima. Da ne uvrijede. Ili da ne lažu. Između toga kao da nema njima poznatih riječi. Bolesno, ne?

Budući da si kao dijete naučio okretati glavu na drugu stranu, ostaju ti samo detalji u sjećanju. Prolaze na biciklima ili u raspadajućim autima. Jednom tjedno žene na biciklima idu od kuće do kuće i prose. Zlatne rinčice iza masne crne kose. Svečane crne cipele s metalnim kopčama i korom blata na pedali bicikla. Piknik na travi između Župnog dvora i Trgocentra. Brkovi na tamnoj koži. Pitanje mogu li uzeti stari lim koji su ti vidjeli na dvorištu. I mali nevidljivi vrtlog koji ostaje u zraku kad ne pozdraviš čovjeka. S Ciganinom nema razgovora. Ili je svađa, ili čekaš da te nasmije glupost. Trećeg nema.

Sabolščanci znaju ljude iz Dola, neke i po imenu. Ali miješanja među nama nikada nije bilo. Doduše, osim mog slučaja, i osim nekoliko Sabolščanki, iz problematičnih obitelji. Njih dvije-tri preselile su se u Dol. Vidiš ih na putu za smetlište, pljuskaju svoju djecu, čupaju ih iz njihovih igara bez igračaka, negdje u blizini hrđavih olupina auta. Za njih povratka nema, one su za nas postale nešto još gore od... Za nas, za nas. Kako su odvratne moje riječi.

* * *

Kakvi smo? Šutljivi, odmjereni. Sabolščanci su ovima iz okolnih sela čudni. Sabolščanci, hehe, Sabolščanci, hehe. Tako govore. Čudno ozbiljni. I ne pozdravljamo se normalno.

Nikam nejdeš, nikaj ne znaš, kaže jedan. Drugi vrati: Či pa nekam ideš, dve pive spiješ, pa pak nikaj ne znaš.

Ili samo: Grizejo? A odzdravlja se: Ščuke čistam vredo, štakori pa tak-tak.

Cijelih života nadigravamo se jedni s drugima, a gubi onaj tko se prvi nasmije. Dosad nema pobjednika.

Što još? Skrivamo dobrotu. Nitko živ nije znao tko izbjeglicama iz Bosne ostavlja vrećice s hranom na kvakama svakog jutra. Teško je to objasniti, nešto između zazora od kurčenja i želje da vrata ostanu zatvorena.

I, možda najbitnije, nismo si svi zdobra, ali držimo se skupa. To pak je lako objasniti. Strah je to da neće biti nikoga tko će, makar uzalud, kopati za tobom kad te proguta dubina. Nema jače spone.

Šutljivi dakle, ozbiljni, prilično odmjereni. Zato su se svi čudili kada je nasilje buknulo upravo kod nas.

Ne znam koju si verziju čula, evo ti moje. Na proljeće 2014., prije godinu dana dakle, dvije su medicinske sestre iz Sabolščaka po službenoj dužnosti održavale predavanja o higijeni i zdravlju u novoj dvorani Doma kulture u Dolu. Na predavanja su dolazile isključivo žene, jasno ti je. Muški su se uključili tek kada se pročulo da se govorilo i o kontracepciji i planiranju trudnoće. Pa je tako jedne večeri desetak muških zaustavilo vozilo ambulante na skretanju u selo. Navodno su im samo rekli da se vrate odakle su i došle, a auto je ubrzao prema dvorani, udario u tridesetogodišnjeg Željka Kalanjoša i odbacio ga u jarak. Neki su tvrdili da se jasno čulo kako je jedna od medicinskih sestara viknula:

- Prekprokleta ciganska gamad. Postrejlati.

Zaustavile su se ispred dvorane, Katica Tkalčec izvukla se sa suvozačkog mjesta, a mlađu Tanju Jambrožić zablokirali su izvana. Sjurilo se već tridesetak ljudi. Muški su galamili da odakle im pravo nagovarati njihove žene na pobačaje i tablete. Katica se počela svađati. Neki tvrde da je vikala kako je dosta toga da Cigani samo loču i kote se kao štakori. U jednom se trenutku Romano Kalanjoš, petnaestogodišnji sin onog Željka koji je završio u jarku, zaletio i šakom udario Katicu u glavu. Kleknula je. Poslije se ispostavilo da joj je od udarca pukao bubnjić. Tanja Jambrožić izvukla se na suvozačko sjedalo, pa iz auta. Nakon što je i ona od Romana dobila dvije pljuske i nogom u trbuh, seoski je starješina Milorad Bogdan uletio i naredio da se njih dvije puste iz sela. Pješice su se udaljavale po glavnoj cesti i brisale hračke iz kose, a Bogdan im je za nekoliko minuta dovezao službeni automobil i rekao im da se njegovi ljudi osjećaju prevarenima i da bi bilo najbolje da se ne vraćaju, on ne može jamčiti sigurnost.

Po Sabolščaku se poslije pričalo da Martin Jambrožić, Tanjin suprug, nije progovorio ni jedne riječi kad je čuo što se dogodilo. A ja znam kako te stvari idu. Slušao je glasove koji su se tijekom godina naselili u njemu.

- To treba s šibom zažgati. Ja več ne bom plaćala poreze, bole ka direkt Cigano v žep porinem! - vikao je hrapavi glas Ščukove Marice, kojoj je prošle godine netko pobrao tonu krumpira, dok je Martin oblačio motoristički kombinezon.

- Ja bom nekomo lampo spotro. Pa kaj bomo se mi stalno delali helavi? Ka se nekomo ne zamejrimo, onak, praf međimurski - brujao je pijani Imbrin glas. Njemu su ukrali top protiv čvoraka iz vinograda. Smjestio se blizu uha u Martinovoj glavi pa je ovaj jedva čuo kako mu prijatelj policajac preko telefona objašnjava u kojoj kući živi obitelj Željka Kalanjoša.

- Pravi človik se sam pobriga za svoje problejme. Či boš policijo čeko, načeko boš se - bio je glas Martinova starog. Njemu doduše nitko nije ništa napravio, on je mrzio jer je odavno shvatio da ga ljudi slušaju samo ako je bijesan.

- Ako se ve ne geneš, cejli život boš trpio - tutnjio je pak samo Martinu poznat glas koji nije pripadao ni jednom tijelu, dubok glas što se naselio u tamu Martinova trbuha kada je na jednoj novogodišnjoj fešti neki pijanac Tanju nazvao prasicom i gurnuo je preko stolca. Martin je tada pokušao izgladiti stvar, dobiti barem ispriku, pa fasovao pred pola mladih iz sela.

...